border border border
border Ordo Templi Order of the Temple border
border line border
border line spacer spacer

Crkveni i suvereni viteški redovi

Rimski carevi | Pape | Crkveni koncili | Crkveni i suvereni Viteški Redovi

Benediktinci

Ime reda; latinski : 'Ordo Sancti Benedicti (OSB)' - Red Svetog Benedikta
Godina utemeljenja: 529. godina
Osnivač: Sveti Benedikt (480.-547.?)
Benediktinski red je najstariji crkveni red na Zapadu. Iznjedrila ga je najranija monaška tradicija prvih stoljeća Crkve, a utemeljio ga je sv. Benedikt oko 529. godine u Montecassinu, pod geslom "Ora et labora" (Moli i radi). Svetci, blaženici i sluge božje iz njihovih redova: sv. Benedikt, sv. Skolastika, Sveti Ivan Trogirski.
Benediktinci u Hrvatskoj
Već po doseljenju Hrvata u novu domovinu oni dolaze u dodir s benediktincima. Benediktinac opat Martin dolazi u naše krajeve da tu skuplja moći kršćanskih mučenika. Ubrzo nakon njega dolaze i drugi benediktinci i na ovim prostorima počinju osnivati svoje samostane, kako u primorskom tako i u kontinentalnom dijelu današnje Hrvatske. Kao ljudi pismenosti i kulture uživali su ovi monasi i njihovi samostani velik ugled kod hrvatskih knezova i kraljeva. I tijekom cijele naše povijesti oni su odigrali vrlo važnu ulogu u odgajanju naroda na vjerskom i kulturnom polju (poznata "Bašćanska ploča" iz samostana Sv.Lucije kod Baške na Krku). No zbog raznih razloga mnogi su njihovi samostani s vremenom bili napušteni, a konačni udarac zadala im je Napoleonova okupacija hrvatskih krajeva kada su svi samostani zatvoreni, a benediktinci protjerani.
Samostani
Danas u Hrvatskoj postoji samo jedan samostan benediktinaca - Samostan sv. Kuzme i Damjana ili Ćokovac na otoku Pašmanu, blizu mjesta Tkona. Dubrovačka biskupija u novije vrijeme želi obnoviti benediktinski monaški život u drevnom samostanu Sv. Marije na otočiću Velikog jezera na Mljetu.
U Mađarskoj je poznat samostan u Pannonhalmi, kojeg se na latinskom zvalo "Sveta gora Mađarske".
Nekada su u Hrvatskoj bili i samostani u Osoru (sv. Petra), Splitu (sv. Marije) i na otočiću Košljunu (Navještenja Marijina) u Puntarskoj dragi.

Cisterciti
Cisterciti ili lat. Ordo Cisterciensis je rimokatolički crkveni red. Osnovali su ga sv. Robert, sv. Alberic i sv. Stjepan (Etienne) Harding, a ne kako se pogrešno misli sv. Bernard, reformiranjem benediktinaca, 1098. godine Citeaux. Najznačajniji doprinos za širenje Reda u Europi dao je sveti Bernard iz Clairvauxa u 12. stoljeću.
Odijelo im se sastoji od bijelog habita i crnog škapulara. Kad sudjeluju u korskoj molitvi i zajedničkoj liturgiji oblače bijelu široku kukulu.
Cisterciti u Hrvatskoj
U Hrvatsku su došli 1208. godine na poziv hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II., te u Topuskom osnovali cistercitsku opatiju. U 13. stoljeću još su osnovane opatije u Kutjevu i u Zagrebu na Dolcu. Sredinom 16. stoljeća cisterciti nestaju iz hrvatskih krajeva.
Od 1982. godine cistercitska zajednica ponovno postoji u Hrvatskoj u Jastrebarskom. Osnovana je od cistercitske opatije Wettingen-Mehrerau iz Bregenza u Austriji i pripada istoimenoj kongregaciji, kao i Opatija Stična u Sloveniji.
Cisterciti se javljaju i u Bačkoj na području Subotičke biskupije. Mađarski povjesničar Istvan Katona smatra da je opatija u Monoštoru bila cistercitska.

Dominikanci
Ime reda: latinski : 'Ordo Praedicatorum (OP)' - Red Svetog Dominika
Godine utemeljenja: 1216. godina
Osnivač: Dominik de Guzman (sv. Dominik)
Vjerni zamisli svoga utemeljitelja sv. Dominika, da je uzoran život u zajednici preduvjet uspješnog propovijedanja, dominikanci žive u zajednici, koje brojem variraju. Svaki brat pripada određenoj samostanskoj zajednici, a samostani jednog područja, države ili više država tvore provinciju. U samostanu živi barem šestoro braće: samostan je mjesto gdje braća žive zajedno, i gdje, po povratku s propovijedanje, nalaze svoju braću. Sv. Dominik je zacrtao osnovne sastavnice života svojih sljedbenika: skladan život u zajednici, vjernost evanđeoskim savjetima, gorljivost u zajedničkom slavljenju liturgije, osobite euharistije i časoslova, molitva (ujutro, u podne i navečer braća se okupljaju na zajednčku molitvu), neprestani studij i ustrajno samostansko opsluživanje.
Dominikanci su redovnici: pripadaju Redu na temelju svog radikalno osobnog angažmana. Svoj angažman izriču prilikom zavjeta koje polažu, ponajprije privremeno a zatim doživotno, u ruke svoga poglavara. Svaki kandidat Reda, prije primanja u novicijat, mora proći određeno vrijeme priprave. Oblačenjem redovničkog habita (dominikanski habit je bijele boje) počinje vrijeme novicijata, koji traje godinu dana, u kojem novaci, pod vodstvom svoga učitelja, temeljitije upoznaju Božji poziv i način života u Redu. Na kraju godine novicijata, nakon glasovanje samostanske skupštine i vijeća te provincijalovog pristanka, novak polaže jednostavne zavjete na tri godine. Nakon jednostavne profesije, polažu se svečani, doživotni zavjeti. Svaki redovnik polaže zavjet poslušnosti, siromaštva i čistoće, a sva tri su zavjeta obuhvaćena jednim jedinim zavjetom, zavjetom poslušnosti. Osobna poslušnost pretpostavlja i zajedničku poslušnost: zajednica daje primjer stavljajući se u stav slušanja Riječi Božje i potreba svijeta u koji su braća poslani djelovati.
U svojoj dugoj povijesti Red je dao Crkvi 4 pape, 75 kardinala, 262 sveca i blaženika. Red dans ima oko 7 000 članova, od čega oko 1.100 braće u formaciji. Nazočan je na svim kontinentima, u 95 zemalja, organiziran u 45 provincija, viceprovincija i vikarijata. U dominikanskoj obitelji još se nalazi 4 000 koludrica, redovnica kontempaltivnog života u više od 300 samostana, 35 000 aktivnih redovnica u svim segmentima društva, i nekoliko desetaka tisuća laika, koji se pozivaju na dominikansku tradiciju i s Redom su čvrsto povezani.
Dominkanci u Hrvatskoj
Ubrzo nakon osnivanja Reda dominikanci stižu u hrvatske krajeve. Već oko 1225. dominikanci se nastanjuju u Dubrovniku, zatim u Rabu, Ninu, Splitu, Zadru. Oko 1228. bl. Sadok iz Poljske osniva samostan u Zagrebu, malo kasnije i u Čazmi, a ubrzo zatim dominikanci se šire na područje Bosne. U svojoj gotovo osam stoljetnoj povijesti Red je na djelokrugu od Kotora i Subotice do Virovitice i Brijuna imao 81, od čega na području današnje Republike Hrvatske 61 samostan, davši uz to više od stotinu biskupa i dva službeno proglašena blaženika (bl. Augustin Kažotić i bl. Ozana Kotorska).
Danas Hrvatska dominikanska provincija ima 12 samostana i kuća: u Dubrovniku, Splitu, Trogiru, Gružu, Bolu, Starom Gradu, Korčuli, Zagrebu, Rijeci, Klopču kod Zenice (BiH), Žalecu i Petrovču (Slovenija). Provincija vodi tri hrvatske katoličke misije u Hannoveru, Kemptenu i Hamburgu. Dva su hrvatska dominikana u misijama u Boliviji. Kao profesori na sveučilištima i fakultetima šestorica predaju u Zagrebu te po jedan dominikanac u Rijeci i u Rimu.

Franjevci
Ime reda: Ordo fratrum minorum - Franjevci
Godine utemeljenja: 1209. godina
Utemeljitelj: Franjo Asiški
Krilatica: Mir i dobro lat. Pax et Bonum
Službeni jezik: talijanski, španjolski i engleski
Sjedište: Rim
Franjevci (ili Red male braće) crkveni je red ustanovljen po nadahnuću sv. Franje Asiškog (1182.-1226.).
Latinski naziv za Franjevce je Ordo fratrum minorum (krat. OFM). Red Manje braće osnovao je Franjo Asiški 1209. godine.
Sv. Franjo je po svom obraćenju ustanovio bratstvo "Pokornička braća i sestre", iz kojeg se razvijaju tri franjevačka reda:
* Manja Braća - muški red
* Klarise - ženski red
* Franjevački Svjetovni Red - i muški i ženski
* Franjevci trećoreci glagoljaši - muški samostanski red
Kako bi ostali vjerni utemeljiteljevu idealu, franjevci su pokretali brojne "obnove", kroz koje su se uobličile tri razne redovničke obitelji. Svaka od tih triju obitelji ima svoje vlastite poglavare i vlastite strukture:
* Red Manje Braće (OFM)
* Red Manje Braće Konventualaca (OFMConv)
* Red Manje Braće Kapucina (OFMCap)
Franjevački red slijedi pravilo reda, a povijest pravila je sljedeća:
* prvo pravilo reda je ustanovljeno 1221. godine, a preradio ga je papa Grgur IX. 1228. godine
* drugo pravilo je izradio 1289. godine papa Nikola IV. i ostalo je na snazi do 1883. godine
* treće pravilo je napisao papa Lav XIII., 1883.
* četvrto i trenutno važeće pravilo je izradio 1978. godine papa Pavao VI.
Franjevački red danas ima oko 2.000.000 pripadnika, i ima svoje sjedište u Rimu.
Franjevci u Hrvatskoj
Franjevci su igrali istaknutu ulogu u povijesnom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Hrvatski sveci franjevci su sv.Nikola Tavelić i sv.Leopold Mandić.
Franjevci svjetovnog reda su otvorili prve škole u Baču, Somboru, Baji i Subotici. Gimnazije u Subotici i Somboru su otvorili franjevci i vodili ih nekoliko desetljeća. U 21. st. su franjevci ostali bez župa u Subotici i Somboru, a u Somboru su ostali i bez samostana kojeg su nekad imali.
Krajem 19. stoljeća franjevački red se reorganizira te nastaju nove provincije čije su granice određene po nacionalnom ključu. Tako nastaje 1900. i Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu na Kaptolu. Osnivač provincije je o. Vendelin Vošnjak za kojeg se u Rimu vodi proces za proglašenje blaženim.

Isusovci
Ime reda: latinski : 'Societas Jesú (SJ)' - Družba Isusova
Godina utemeljenja: 1540
Osnivač: Sv. Ignacije Loyola
Isusovci, Družba Isusova ili Jezuiti (lat. Societas Jesú) rimokatolička je crkvena redovnička družba. Geslo im je: Ad Maiorem Dei Gloriam odnosno "Sve na veću slavu Božju!". Danas je u svijetu ovo najbrojnija crkvena redovnička družba s oko 20.000 članova, a osim po duhovnoj djelatnosti isusovci su poznati po svojem djelovanju u znanosti i mnogim društvenim djelatnostima. Poglavar cijele Družbe, "general" reda trenutno je p. Adolfo Nicolás.
Godine 1991. u svijetu je bilo 23.778 redovnika Družbe Isusove.
Isusovci u Hrvatskoj
U Hrvatskoj provinciji koja se proteže preko teritorija Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Bugarske i Kosova, nalazi se oko 160 isusovaca. Sjedište hrvatske provincije je u Zagrebu, Palmotićeva 31.
U Hrvatsku isusovci dolaze još za života Ignacija Loyolskog. Prvi Hrvat isusovac je Toma Zdelarić koji je stupio u isusovce 1554. U hrvatskim gradovima isusovci otvaraju svoje škole i rezidencije u kojima razvijaju svoj uobičajeni apostolat. U Zagreb dolaze 1606. a već slijedeće godine osnivaju gimnaziju. Promicanje njihova studija filozofije na viši studij bilo je utiranje puta zagrebačkom sveučilištu. U Rijeci otvaraju gimnaziju 1627., u Varaždinu 1636., u Dubrovniku počinju graditi kolegij 1662. a sagradili su i crkvu sv. Ignacija 1725. godine, u Osijek stižu 1687., u Petrovaradin 1693. i Požegu 1698., a u Split 1722. godine.
Najpoznatiji hrvatski isusovci:
Bartol Kašić, pisac prve hrvatske gramatike
Ruđer Bošković, jedan od najvećih europskih znanstvenika
Jakov Mikalja, autor hrvatsko-talijansko-latinskog rječnika
Ivan Vreman (Ureman), poznati matematičar i astronom uopće.
Petar Perica, pjesnik, ubijen od partizana na Daksi
Izidor Bistrović, isusovački novak, ubijen na odsluženju vojnog roka u JNA
Mijo Škvorc, bivši zagrebački pomoćni biskup
Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački
Juraj Habdelić, hrvatski književnik i jezikoslovac
Ardelio della Bella, talijanski isusovac koji je djelovao u Hrvatskoj, propovjednik, misionar, znanstvenik, pisac, leksikograf, autor jednog od najstarijih hrv. rječnika
Ferdinand Konščak, misionar, poznati istraživač Kalifornije, kartograf, geolog, matematičar, prirodoslovac, astronom, graditelj
Rajmund Kunić, hrvatski jezikoslovac, pisac i prevoditelj sa starogrčkog i latinskog
Benedikt Stay Stojković, hrvatski pjesnik latinist, filolog, profesor retorike povijesti
Ignacije Szentmartony, prvi hrvatski istraživač Amazone, matematičar, astronom
Ivan Luka Zuzorić, povjesničar i astronom
Od misionara je najpoznatiji Ante Gabrić.

Karmelićani
Karmelićani - rimokatolički crkveni red. Kratica: OCD
Godina utemeljenja: početkom 13. st., obnova 1562. godine
Osnivač: grupa pustinjaka na gori Karmelu u 13. stoljeću, obnovila ga Sveta Tereza Avilska i Sv.Ivan od Križa u 16. stoljeću.
Poznatiji samostani: Remete (Zagreb), Sombor (Srbija), Buško blato (BiH).
Sveci, blaženici i sluge Božji iz njihovih redova: Sveta Tereza Avilska, Sveti Ivan od Križa, Sveta Mala Terezija, Sveta Edith Stein , sluga Božji Gerard Tomo Stantić, Filip Vezdin (bosonogi karmelićanin) ...
Pitomcem karmelićana u Somboru je bio i bački hrvatski znanstvenik Ante Sekulić.
U doba križarskih ratova počeli su se skupljati u zajednice na gori Karmelu pobožni muževi da tu u pokori i molitvi, pod zaštitom Blažene Djevice Marije, služe Bogu. Za njih je prvo pravilo sastavio sv.Albert, jeruzalemski patrijarh. Bilo je to 1209. godine. Po gori Karmelu i kapeli Bl. Dj. Marije ovi su se redovnici nazvali "Braća Blažene Djevice Marije od gore Karmela".
Kad su iz Palestine prešli u Europu, prvotno Pravilo je zbog novih okolnosti moralo doživjeti neke promjene. Kad je pak tijekom vremena u obje grane reda (karmelićani i karmelićanke) došlo do udaljavanja od Pravila, popustio je duh one prvotne revnosti. U to vrijeme, tijekom 16. stoljeća, obje grane Reda reformiraju sveta Terezija od Isusa (Avilska) i sveti Ivan od Križa u Španjolskoj.
Red se odlikuje velikim štovanjem Blažene Djevice Marije pod čijom zaštitom živi i djeluje od početka. Iako je prelaskom iz Palestine u Europu Red izgubio svoju monašku dimenziju, mnoge provincije u Zapadnoj Europi i danas imaju po jedan samostan koji se naziva "pustinja", a u kojem karmelićani žive intenzivnijim molitvenim životom (zajednička liturgija časova i osobno razmatranje), u većoj povučenosti od svijeta.
Karmelićani u Hrvatskoj
Karmelićani su u Hrvatsku došli preko njihovog samostana u Somboru u Bačkoj 1904., gdje su se i općenito prvotno ukorjenili među Hrvatima. Za to je zaslužan Sluga Božji Gerard Tomo Stantić koji je planirao dovesti ove redovnike u Hrvatsku. Zbog njegovog zalaganja i truda je stekao naziv Oca Hrvatske karmelske provincije.
Veliku pomoć u ostvarenju Stantićevog nauma je dao zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac koji je i pozvao karmelićane u Hrvatsku.
Planove je omeo Drugi svjetski rat, a konačno ostvarenje Stantićevog plana se zbilo tek poslije njegove smrti. Prvi karmelićani su došli 1958. u Hrvatski Leskovac kod sestara karmelićanki, a 1959., kada karmelićani dolaze u Zagreb (Remete), gdje su preuzeli upravu župe i svetišta Gospe Remetske, "Zagovornice Hrvatske" u Remetama (onda kod Zagreba, a danas dijelom Zagreba), a 1960., na blagdan sv. Josipa kardinal Franjo Šeper je osnovao prvi karmelićanski samostan u Hrvatskoj.
Zatim otvaraju 1976. kuću u Splitu na Kamenu, potom u Krku 1996., a u najnovije vrijeme sagradili su samostan i duhovni centar Sv. Ilije kod Buškog jezera u Hercegovini, a Hrvatska karmelska provincija sv. Oca Josipa obuhvaća i samostan u Sofiji u Bugarskoj. Od 1987. u Remetama djeluje Institut za kršćansku duhovnost.
Hrvatski karmelićani su do 1990. imali status komesarijata, a onda je utemeljena Hrvatska karmelska provincija sv. Oca Josipa. Sjedište joj je u Zagrebu u Remetama.

Kartuzijanci
Kartuzijanci ((lat.): Ordo Cartusiensis (OC)), rimokatolički crkveni red nastao poput kamaldolijanaca i klinijevaca, reformiranjem benediktinskog reda 1084. godine.
Osnovao ga je sveti Bruno, temeljem pravila svetog Benedikta u Alpama, u blizini Grenoblea. Svrha mu je bila da se redovnici posvete kontemplaciji i duhovnom savršenstvu, povlačenjem iz vreve društva u samoću. Red se raširio po Francuskoj, Njemačkoj i sjevernoj Italiji. Nastanjeni su u odijeljenim kućicama koje povezuju dugački hodnici. Članovi reda se sastaju samo na molitvi. Odijelo im je bijele boje i sastoji se od habita, škapulara i kukuljice.
Samostan najbliži Hrvatskoj je Kartuzija Pleterje u Sloveniji.

Pavlini
Red svetog Pavla, prvog pustinjaka je crkveni red, koji je ime dobio po sv. Pavlu Tebanskom, svetcu iz III./IV. stoljeća.
Tradicija ga smatra prvim pustinjakom i začetnikom kršćanskog anahoretizma. U doba kada je rimski car Decij proganjao kršćane, odlazi u pustinju, gdje je do konca života živio isposnički, u samoći i kontemplaciji.
Pavlini se još zovu i Red Svetog Pavla Pustinjaka. Oni su kontemplativno - aktivni crkveni red.
U puku ih se još naziva i „bijelim fratrima” zbog boje habita.
U pavlina se posebice njeguje pobožnost prema BDM i anđelima čuvarima. Jedna od glavnih karizma pavlinskog reda jest molitvena zaštita nerođene djece.
Od upravnih djelatnosti, vode marijanska svetišta i skrbe za hodočasnike.
Generalna Uprava je u svetištu Crne Gospe na Jasnoj Gori. Po svojom revnoj ispovjesti su poznati, naročito u Poljskoj.
U Hrvata se pavlini javljaju i u Bačkoj na području Subotičke biskupije, gdje ih bilježi da imaju samostan sv. Križa na riječnom otoku na Dunavu kod Monoštora.

Salezijanci
Salezijanci su rimokatolički crkveni red, koji je 1841. utemeljio don Ivan Bosco.
1991. je bilo u svijetu 17.555 redovnika salezijanaca.
Sveti Ivan Bosco, općenito zvan “don Bosko”, svetac je i utemeljitelj. Živio je u Torinu od 1815 do 1888. god. Uklopio se u zbivanja svoga vremena snagom sveca i djelima utemeljitelja.
Papa ga je proglasio službeno ocem i učiteljem mladeži, jer su mladi bili psihološki, duhovni i organizacijski motiv njegova života i rada. Vjernički ga osjećaj zaziva za zaštitnika na mnogim područjima svakidašnjeg života.
Salezijanci u Hrvatskoj
Don Boscu su još za života pristizale molbe hrvatskih biskupa da salezijanci dođu i započnu svoje blagotvorno djelovanje među mladima. Ipak tek su njegovi nasljednici mogli ostvariti te želje. U Hrvatsku salezijanci dolaze preko Istre, tj. Rovinja godine 1912 u sklopu Austrougarske monarhije i u Zagreb iz Ljubljane godine 1922. Ipak kao svoju kolijevku salezijanci osjećaju crkvu Marije Pomoćnice kršćana i omladinski dom u Zagrebu na Knežiji, gdje se salezijansko djelovanje moglo ostvariti prema izvornoj utemeljiteljevoj širini. Djela u korist mladih počela su nicati i hvatati maha: Rijeka, Split, Donji Miholjac, Podsused i Marijin dvor u Diošu. Na crkvu u Hrvata pa tako i na salezijanska djela u povojima pao je mraz komunističkog jednoumlja i stjerao sveukupno djelovanje u “sakristiju”.

Trapisti
Trapisti su monaški crkveni red, osnovan 1663. Kratica: OCSO (Ordo Cisterciensis Strictioris Observantiae)
Nastali su reformiranjem cistercita koji su nastali reformom benediktinskog redanastalom u opatiji La Trappe u Normandiji koju je predvodio opat Dom Jean Armand le Bouthilier de Rance.
Poznatije opatije/samostani: Citeaux,"Marija Zvijezda" (Mariastern) kod Banje Luke, Engelszell (Austrija), Mariawald (Njemačka), La Trappe, Sept Fons, Mont des Cats (Francuska), Our Lady of Gethsemany (USA), Spencer,(USA), Mepkin (USA).
Sveci, blaženici i sluge Božji iz njihovih redova: bl. Ciprijan Mihael Iwene Tansi, bl. Josip Marija Cassant, bl. Marija Gabrijela Sagghedu, bl. Rafael Arnaiz Baron, sluga Božji Pio Herendia, Obitelj Lob, Alžirski mučenici
Mnogi samostani su poznati po proizvodnji sira koji je po njima nazvan "Trapist", a neke opatije poznate su i po proizvodnji piva, kao i drugih prirodnih, tzv. ekoloških proizvoda.
Trapisti u Hrvatskoj
Trapisti ili Red Cistercita strožeg opsluživanja OCSO nastali su reformom koju je u francuskoj opatiji La Trappe 1657. izvršio opat Armand-Jean Le Bouthiller de Rance. Razni samostani Cistercita koji su prihvatili Ranceovu reformu oformili su kasnije Red reformiranih Cistercita, zvanih po samostanu u kojem se dogodila reforma La Trappe, TRAPISTI.
Krajem 19. stoljeća prognani trapisti iz francuske opatije Sept Fons kupili su posjed i trebali su se nastaniti u Rečici kod Karlovca, ali do toga zbog povijesnih okolnosti ipak nije došlo.

Verbiti
Rimokatolički crkveni red.
Latinski naziv za red je Societas Verbi Divini.
Verbitski red je osnovao sv. Pavao Pustinjak u IV st. u Tebaidi u Egiptu. Red je u početku bio pustinjački, a poslije samostanski. U srednjem vijeku bili su rašireni po Portugalu, Francuskoj, Hrvatskoj i Mađarskoj.
Odora im je bijelo-sive boje.
Poznati redovnici iz redova verbita: László Német, zrenjaninski biskup od 2008..
U Hrvatskoj verbiti imaju svoje sjedište u Zadru.


PRELATURE:

Opus Dei
Opus Dei je osobna prelatura Katoličke Crkve. Osnovao ju je Sveti Josemaría Escrivá 1928. godine. Opus Dei pomaže običnim laicima u traženju svetosti u svakodnevnim djelatnostima, a posebice u njihovom radu.
Glavno apostolsko djelovanje Opusa Dei se ostvaruje po njegovim pripadnicima koji kao slobodne i odgovorne osobe djeluju samoinicijativno. Osim toga postoje i korporativna djela (pripadnici Opusa Dei zajedno sa suradnicima i ostalima), a to su konferencijski centri, škole i sveučilišta, studentski domovi, klubovi za mlade, poljoprivredne škole i zdravstvene ustanove u kojima Opus Dei brine isključivo o duhovnim i vjerskim aspektima. Uvijek se radi o neprofitnim pothvatima usmjerenim na obrazovne, karitativne ili slične socijalne usluge.
Opus Dei se sastoji od prelata, prezbiterijata ili vlastitog klera, i laika koji mogu biti žene i muškarci.
Većina vjernika u Opusu Dei su vjernici supernumerariji. U Opusu Dei nema različitih kategorija pripadništva, već samo jedinstveni i isti oblik Božjeg poziva kojim svi pripadnici jesu i osjećaju se u jednakom stupnju pripadnici i dijelovi Božjeg naroda. Postoje samo različiti načini življenja jednog istog kršćanskog poziva prema osobnim okolnostima svakog pojedinca: samci ili osobe u braku, zdravi ili bolesni itd.
Većina vjernika u Opusu Dei su vjernici supernumerariji: radi se uglavnom o oženjenim muškarcima ili udatim ženama, za koje posvećenje obiteljskih potreba čini najvažniji dio njihovog kršćanskog života. Supernumerariji predstavljaju sada otprilike oko 70% svih vjernika u Opusu Dei.
Ostali vjernici Prelature su muškarci i žene koji se obavezuju živjeti celibat radi apostolskog djelovanja. Jedni žive u svojim obiteljima ili drugdje ako im iz profesionalnih razloga to više odgovara: to su pridruženi Prelature.
Drugi su oni kojima okolnosti dozvoljavaju da u potpunosti budu na raspolaganju i preuzmu apostolske obaveze i sudjeluju u dušebrižništvu ostalih vjernika Prelature: to su numerariji, koji obično žive u centrima Opusa Dei. Numerarije pomoćnice, u ženskom dijelu numerarija, posvećuju se najviše kućanskim poslovima u sjedištima Prelature kao svojim svakodnevnim profesionalnim obavezama.
Prelatura broji više od 85.000 osoba, od toga oko 1.900 su svećenici. Od ukupnog broja vjernika oko polovica su žene, a polovica muškarci.
Svećenstvo Prelature dolazi iz redova laika Opusa Dei: neki od numerarija i pridruženih, koji su dragovoljno spremni postati svećenici i, poslije godina pripadništva Prelaturi i školovanja potrebnog za svećenike, pozivom Prelata dobivaju svećeničko ređenje. Njihova pastoralna služba odvija se uglavnom u služenju vjernicima Prelature i apostolskim djelatnostima koje ovi potiču.


SUVERENI VITEŠKI REDOVI:

Viteški Red Svetoga Groba u Jeruzalemu
(lat. Ordo Equestris Sancti Sepulcri Hierosolymitani) ili Sepulkralci je rimokatolički crkveni red osnovan 1099. godine nakon ulaska kršćana u Jeruzalem, "Kanonici Svetoga Groba" kako su bili u početku nazivani, bili su pod izravnom zapovijedi Godefroy de Bouillonskog, a glavni zadatak im je bio čuvanje Kristovog groba.
Nakon izlaska kršćana iz Svete Zemlje, vitezove ovoga reda imenovao je franjevački kustos Sv. Groba, uvijek na samom Isusovom grobu, međutim red je svoje djelovanje u to vrijeme prebacio i na neke europske zemlje. Godine 1847 Papa Pio IX ponovo je uspostavio latinski Patrijarhat u Jeruzalemu kada je red dobio jedinstvenu organizaciju sa Patrijarhom kao Velikim meštrom. Danas je Veliki meštar reda kardinal Carlo Furno. Viteški Red Svetoga Groba u Jeruzalemu ima status pravne osobe u kanonskom pravu, te stoji pod izravnom zaštitom pape koji osobno imenuje Velikog meštra.
Djelovanje vitezova sepulkralaca odnosi se uglavnom na podupiranje opstanaka kršćanstva u Svetoj zemlji. Viteški Red Svetoga Groba u Jeruzalemu je uz Suvereni malteški vojni red i Teutonski viteški red danas jedini viteški red koji djeluje neprekinuto od svog osnutka.
Veliki majstori reda
1847 Joseph Valerga, Latinski patrijarh
1872 Vincent Braco, Latinski patrijarh
1889 Luigi Piavi, Latinski patrijarh
1907 Papa Pio X.
1914 Papa Benedikt XV.
1922 Papa Pio XI.
1939 Papa Pio XII.
1940 Kardinal Nicola Canali
1962 Kardinal Eugene Tisserant
1972 Kardinal Maximilien de Furstenberg
1988 Kardinal Giuseppe Caprio
1995 Kardinal Carlo Furno
2007. godine, papa Benedikt XVI je imenovao kardinala Foleyja velikim majstorom Viteški Red Svetoga Groba u Jeruzalemu.


Ivanovci, Hospitalci, Malteški vitezovi
Ivanovci (Lat. Iohannites, u Hrvatskoj još i Božjaci) danas, Malteški Red rimokatolički je viteški red nastao u Jeruzalemu, a osnovao ga je blaženi Gerard.
Red je dobio 1113. godine odobrenje pape Paskala II., a ubrzo se uključio u vojne aktivnosti, gdje je pomagao braniti kršćanske hodočasnike u Svetu zemlju. Nakon križarskih ratova, red je dobio u posjed otok Rod, gdje je osnovao neovisnu državu, a kasnije su ga morali napustiti, te su dobili Maltu. Nakon niza spletaka kojima im se oduzimala moć, vitezovi su 1834. uspostavili svoj stožer u Rimu. Iako je tjekom povijesti provedeno niz reformi ovog reda duhovna veza sa papom koji imenuje velikog magistra (ili Velikog meštra; lat. magister, „učitelj“) ostala je neraskidiva.
Glavna svrha mu je bila pomagati bolesnima. Ime je dobio po prvom samostanu u Jeruzalemu kraj crkve sv. Ivana Krstitelja. Odjeća im je bila redovnička halja ili oklop, a preko toga su nosili crni plašt s bijelim križem na leđima. Iako su većina članova ovog reda bili redovnici, koji su polagali tri tradicionalna redovnička zavjeta: siromaštvo, poslušnost, čistoću u Redu su postojale tri vrste članova:
* oružani borci
* bolničari
* svećenici.
Puni naziv današnjih ivanovaca glasi "Suvereni vojnički i bolnički red sv. Ivana od Jeruzalema, Rodosa i Malte" (tal. Sovrano Militare Ordine Ospedaliero di San Giovanni di Gerusalemme di Rodi e di Malta). U praksi se često koriste kraći službeni nazivi kao spomenuti „Suvereni malteški vojnički red“, ili još kraće „Malteški red“ (tal. Ordine di Malta). Njihovo je sjedište danas u Rimu, gdje Red posjeduje dvije eksteritorijalne zgrade (koje su izvan jurisdikcije Republike Italije).
U svijetu danas imaju status suverenog viteškog reda, što znači da imaju atribute države. Stalni su promatrač pri Ujedinjenim narodima i mnogim drugim međunarodnim institucijama, a također imaju uspostavljene diplomatske odnose i sa Hrvatskom.
Red se i danas prije svega bavi medicinskom i socijalnom pomoći te humanitarnim intervencijama.
Ivanovci u Hrvatskoj
Ivanovci u Hrvatsku stižu na poziv bana Borića. Već u XII. stoljeću su ivanovci imali ogromne posjede na Ivanščici s utvrđenim gradom Belom. Ivanovci su u Hrvatskoj svoje posjede stekli isključivo kraljevskim darovanjem i kasnijim preuzimanjem templarskih posjeda nakon ukinuća Templarskog reda 1312. od strane avinjonskog pape Klement V. U posjedu Ivanovaca se između ostalog spominje Marča kod Kloštar Ivanića, Glogovnica, Tkalec, Planinu kod Kašine i Čiče ispod Save. U Hrvatskoj su djelovali do 17. stoljeća.
U Hrvata se ivanovci javljaju i u Bačkoj. Imali su samostan i crkvu u Baču. Njihov samostan su naslijedili franjevci.

Rimski carevi | Pape | Crkveni koncili | Crkveni i suvereni Viteški Redovi

spacer border
spacer spacer spacer spacer spacer spacer